Razgovarala: Ajsela MEKIĆ
SARAJEVO, 7. DECEMBRA (ONASA) – Regionalna predstavnica UNHCR-a za Jugoistočnu Evropu i predstavnica u BiH Anne Christine Eriksson u intervjuu za Agenciju ONASA govori, između ostalog, kako se izbjeglice mogu integrisati u društvo, šta UNHCR radi na rješavanju problema apatridije, te o fokusu aktivnosti UNHCR-a u BiH i regionu u 2018. godini.
ONASA: Pomaganje ljudima koji bježe od rata i progona i traže zaštitu u drugim zemljama predstavlja suštinu mandata UNHCR-a. Kako UNHCR podržava vlasti BiH u ovoj oblasti?
ERIKSSON: Agencija UN-a za izbjeglice (UNHCR), zagovara da ljudi koji traže utočište od rata i progona, potrebnu međunarodna zaštitu mogu tražiti u redovnom i pravno definisanom postupku azila. Za ovo je neophodno da budu ispunjeni međunarodni standardi u širokom spektru oblasti, od identifikacije ljudi kao tražilaca azila, njihovog upućivanja na odgovarajuće vlasti nakon ulaska u zemlju, do pružanja podrške za trajna rješenja njihovih problema uzrokovanih raseljenjem, uključujući lokalnu integraciju za one koji su priznati kao izbjeglice. ¸ U Bosni i Hercegovini, pored rada na zagovaranju, UNHCR podržava vlasti kroz izgradnju adekvatnih kapaciteta, a naročito u partnerstvu sa Ministarstvom sigurnosti (posebno Službom za poslove sa strancima i Sektorom za azil), Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice, Ministarstvom pravde i sudstvom. UNHCR je dao svoju podršku u procesu izrade bh. zakonodavstva o azilu, koji je u velikoj mjeri usklađen s međunarodnim standardima i standardima EU.
ONASA: Šta podrazumijevaju međunarodni standardi koje spominjete?
ERIKSSON: Od suštinskog je značaja da ljudi koji bježe od progona imaju priliku i sredstva za traženje azila. Od presudnog značaja su pristup kako prevodiocima tako i besplatnoj pravnoj pomoći, jer bez njihove podrške neki ljudi možda neće moći ni navesti da im je potrebna međunarodna zaštita. U BiH, i Ministarstvo pravde i NVO Vaša prava BiH imaju pravnike koji pružaju besplatnu pravnu pomoć i podršku tražiocima azila. Izbjeglice, koje po definiciji bježe od progona, u principu ne bi trebalo zatvarati niti smještati u zatvorene centre za imigraciju, osim u izuzetnim slučajevima. Međutim, nijedno dijete nikada ne bi trebalo da bude stavljeno u pritvor zbog neregularnog ulaska u zemlju i u slučaju djece bi uvijek umjesto pritvora trebalo koristiti alternativne mjere. Pronalazak odgovarajućeg smještaja za maloljetnike bez pratnje može predstavljati izazov za organe vlasti. Stoga UNHCR radi na pružanju podrške vlastima u BiH i širom Evrope, kako bi se pronašla adekvatna alternativna rješenja, i kako bi oni mogli obavljati bolji posao u tom pogledu. S obzirom na to da je u javnom diskursu nedavna kriza u Evropi, uključujući i nekim oblastima Zapadnog Balkana, pogrešno pojednostavljena i svedena na “migrantsku krizu”, ne možemo dovoljno naglasiti koliko je važno ispravno razlikovati migrante od izbjeglica. Prema međunarodnom pravu, izbjeglice su osobe koje su pobjegle od oružanog sukoba ili progona. Situacija u kojoj se oni nalaze je često toliko opasna i nepodnošljiva da oni zbog toga prelaze državne granice s ciljem da potraže sigurnost u susjednim zemljama i tako postanu međunarodno priznati kao “izbjeglice”, koje imaju pravo na pomoć od država, UNHCR-a i drugih organizacija. Oni su prepoznati kao izbjeglice upravo zato što je za njih suviše opasno da se vrate kući, te im je potrebno utočište na nekom drugom mjestu. To su ljudi koji bi u slučaju da im azil bude odbijen mogli trpjeti potencijalno smrtonosne posljedice. Migranti, s druge strane, donose odluku o odlasku iz zemlje ne zbog neposredne prijetnje progona ili smrti, već uglavnom radi boljeg života kroz pronalaženje posla ili u nekim slučajevima radi obrazovanja, okupljanja sa ostalim članovima porodice ili iz drugih razloga. Za razliku od izbjeglica, koji se ne mogu bezbjedno vratiti kući, migranti se ne suočavaju sa takvom preprekom. Ako odluče da se vrate kući, i dalje će dobiti zaštitu od njihove države.
ONASA: Izbjeglice su ljudi kojima je Bosna i Hercegovina pružila međunarodnu zaštitu. S obzirom na to da većina izbjeglica u BiH dolazi iz zemalja izvan regiona i da ne govore jezik niti poznaju kulturu BiH, kako se mogu integrisati u društvo?
ERIKSSON: Bosna i Hercegovina ima puno iskustva sa prihvatom izbjeglica i raseljenih lica još od sukoba iz 1990-tih. Danas, u BiH žive 102 osobe sa izbjegličkim statusom ili tzv. supsidijarnom zaštitom. Mnogi od ovih ljudi su dobili status prije mnogo godina, a došli su iz zemalja u regionu. Integracija je dvosmjerni proces. Iako u tom procesu ima izazova, prihvatne zajednice također mogu imati koristi od ljudi kojima pruže utočište, počev od vještina koje ti ljudi posjeduju, preko njihovog iskustva, do motivacije. Na primjer, prilikom obilježavanja posljednjeg Svjetskog dana izbjeglica, u junu 2017. godine, bh. javnost smo upoznali sa pričom o jednom muškarcu iz Kameruna, kome je u BiH odobren izbjeglički status i koji je odlučio da iskoristi svoje fudbalske sposobnosti i da započne projekat fudbalske škole za najugroženiju djecu u društvu, uključujući izbjeglice i djecu iz BiH. Jedan od najvećih uspjeha Bosne i Hercegovine bilo je poboljšanje državnog zakonodavstva koje je omogućilo izbjeglicama da imaju pristup olakšanoj naturalizaciji, odnosno da steknu državljanstvo BiH, nakon pet godina boravka u zemlji. Zahvaljujući marljivom radu organa vlasti i partnerske nevladine organizacije Vaša prava BiH, 19 izbjeglica je već steklo državljanstvo BiH, što ih je izjednačilo sa drugim građanima u BiH. Očekujemo i nadamo se da će uslijediti mnoga druga poboljšanja.
ONASA: Apatridija je još jedan ključni segment rada UNHCR-a i veliki problem u svijetu, koji pogađa oko 10 miliona ljudi. Kakva je situacija u Bosni i Hercegovini i šta UNHCR radi na rješavanju ovog problema?
ERIKSSON: UNHCR se u svom radu na pružanju pomoći osobama koje nemaju dokaz o državljanstvu fokusira na davanje podrške vlastima na državnom i lokalnom nivou, u cilju jačanja mehanizama koji će osigurati identifikaciju, prevenciju i smanjenje broja ljudi u riziku od apatridije. UNHCR pomaže u pribavljanju dokumenata o upisu rođenja i državljanstva, što zahtijeva posebnu predanost Udruženja Vaša prava BiH, NVO-a za pružanje besplatne pravne pomoći koji pomaže opštinskim službama za besplatnu pravnu pomoć tamo gdje one postoje, kako bi se osiguralo da su pojedinci dobili pomoć prilikom upisa rođenja i državljanstva u opštinske knjige. Od 2015. do 2017. godine, UNHCR i Vaša prava BiH su pomogli da preko 330 osoba, uglavnom Roma, završe proces registracije rođenja i državljanstva. Danas se u BiH nalazi 68 identifikovanih osoba u riziku od apatridije. Trenutno obilježavamo treću godišnjicu globalne kampanje UNHCR-a #IBelong, čiji su ciljevi, u sklopu zajedničkih napora vlada, civilnog društva, UNHCR-a i drugih relevantnih aktera, da se apatridija u svijetu iskorijeni do 2024. godine. Ovaj cilj je ambiciozan, ali, vjerujemo, i dostižan. Naročito u Bosni i Hercegovini.
ONASA: Više od 20 godina nakon sukoba u Bosni i Hercegovini, mnogi raseljeni i povratnici još nisu uspjeli normalizovati svoje živote. Koja je uloga UNHCR-a u procesima opisanim u Aneksu VII “Dejtonskog mirovnog sporazuma”, koji je posvećen pravima izbjeglica i raseljenih lica?
ERIKSSON: Tokom protekle dvije decenije je mnogo učinjeno na rješavanju raseljavanja, koje je rezultat sukoba započetog 1992. godine, i negativnih posljedica tog sukoba u Bosni i Hercegovini. Međutim, i dalje ostaje puno toga da se uradi. Dodatna pažnja i podrška je često neophodna baš najugroženijim osobama, možda onima koje žive u ruralnim područjima i nalaze se u kompleksnim situacijama u kojima se suočavaju sa složenim pravnim pitanjima. Vlasti na svim nivoima, civilno društvo, kao i UNHCR i druge međunarodne organizacije akumulirale su ogromno znanje i iskustvo u rješavanju potreba raseljenih lica. Danas, više od 20 godina nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, UNHCR sve veću pažnju poklanja aktivnostima kojima se zalaže za prava onih koji su navedeni u Aneksu VII, za nadgledanje ostvarivanja tih prava, te za davanje podrške institucijama u državi da preuzmu vodeću ulogu u osiguranju pristupa pravima i uslugama za raseljene ljude, tako da oni mogu uživati u dostojanstvenom životu. Štaviše, kroz naš rad pokušavamo da obezbijedimo da se ovo znanje i iskustvo, koji su sticani tokom toliko dugo vremena, optimalno iskoriste u budućnosti, u korist onih koji i dalje snose nepovoljne posljedice raseljavanja.
ONASA: Jesu li sredstva dostupna svima onima u BiH koji se žele vratiti ili se integrirati na mjesta gdje su našli utočište, kako bi okončali njihovo dugoročno raseljenje?
ERIKSSON: Svjesni smo neusklađenosti između neriješenih potreba raseljenih lica i raspoloživih resursa za njihovo riješavanje. Iz tog razloga, UNHCR se zalaže za korištenje metodologije čiji je cilj u osnovi optimizirati raspodjelu resursa onima kojima je pomoć najpotrebnija. Metodologija koju smo predstavili na konferenciji u Sarajevu poziva na uspostavu savremenih, sveobuhvatnih podataka koji bi što više mogli odražavati stvarne potrebe na terenu. Nadalje, planiranje temeljeno na dokazima ne samo da omogućava bolju raspodjelu resursa, već i veću transparentnost i davanje legitimiteta intervencijama. Ono što je ključno, uzimajući u obzir višesektorsku prirodu učinaka raseljavanja, je da ova metodologija također zahtijeva saradnju između različitih partnera u raznim fazama, uključujući zajedničku procjenu i identifikaciju korisnika, kao i odgovarajući, usklađeni odgovor. UNHCR se nada da će se metodologija prihvatiti i iskoristiti za učinkovito identificiranje najranjivijih raseljenih osoba i njihovih neposrednih potreba. Također se nadamo da će se upotrijebiti za traženje i usmjeravanje raspoloživih resursa kako bi se pomoglo u ispunjavanju još uvijek postojećih potreba, te u konačnici kako bi pomogli vlastima u BiH da vlastitim sredstvima uspješno riješe problem dugoročnog raseljenja u Bosni i Hercegovine što je prije i potpunije moguće. UNHCR će na tom putu poduprijeti Bosnu i Hercegovinu zagovarajući međunarodnu podršku za iznalaženje dodatnih sredstava na doprinos države.
ONASA: UNHCR je takođe partner u značajnom Regionalnom programu stambenog zbrinjavanja, koji je pokrenut 2014. godine sa ciljem trajnog riješavanja stambenog pitanja za oko 74.000 najranjivijih osoba koje su raseljenje devedesetih godina zbog sukoba na području bivše Jugoslavije? Kako biste ocijenili njegovu implementaciju do sada?
ERIKSSON: Regionalni program stambenog zbrinjavanja (RHP) se nepovratno transformisao u program zasnovan na rješenjima i, kao takav, postao je jedinstven regionalni okvir u kojem se potrebe vezane za raseljenost, rješavaju na pravičan i sveobuhvatan način. Njegova regionalna priroda, odnosno dinamička saradnja između četiri partnerske zemlje , Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije, predstavlja još jednu dodatnu vrijednost. Očekuje se da Regionalni program stambenog zbrinjavanja u Bosni i Hercegovini osigura održiva stambena rješenja za nekoliko ranjivih kategorija izbjeglica, interno raseljenih osoba (IRL) i povratnika, bilo u mjestima porijekla (3.820 porodica), mjestima raseljenja (1.500 porodica) ili unutar institucija sistema socijalne zaštite (80 porodica). Sve u svemu, prema prvobitnom obimu, 5.400 domaćinstava (ili 14.000 osoba) će biti potpomognuto. Projekat RHP u Bosni i Hercegovini se trenutno realizuje kroz četiri tekuća podprojekta, koji će do kraja 2018. početka 2019. godine osigurati nove domove za oko 2.000 ugroženih porodica. Samo ove sedmice, 20 najugroženijih porodica izbjeglica i interno raseljenih lica dobijaju ključeve za svoje nove domove, stanove u stambenoj zgradi u Gradu Tuzla, izgrađenoj zahvaljujući Regionalnom programu stambenog zbrinjavanja. Na regionalnom nivou, kao rezultat poboljšanih operativnih kapaciteta i odgovarajuće podrške struktura u sve četiri partnerske zemlje, kroz Regionalni program stambenog zbrinjavanja je do novembra 2017. godine za 1.860 korisnika riješeno stambeno pitanje. Riješavanjem potreba najugroženije raseljene populacije u jugoistočnoj Evropi, četiri države RHP-a i dalje pokazuju iskrenu volju da se angažuju u zajedničkom nastojanju kako bi se suočile sa najznačajnijim posljedicama proteklih sukoba. Činjenica je da te napore međunarodna donatorska zajednica kontinuirano prepoznaje, naročito EU, dodatno podstičući partnerske zemlje da nastave s poboljšanjem svih aspekata implementacije, uključujući proces odabira korisnika i primjenu mjera održivosti. Konačno, u kontekstu Bosne i Hercegovine, UNHCR snažno podržava koordinacijski tim na ministarskom nivou koje je uspostavilo Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH da nadgleda primjenu Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Smatramo da je njihov rad ključan, jer je to odgovarajući forum za rješavanje zakonodavnih praznina koje ometaju održivost povratka.
ONASA: Šta će biti fokus aktivnosti UNHCR-a u BiH i regionu 2018?
ERIKSSON: U skladu sa svojim osnovnim mandatom, ključni prioritet UNHCR-a u regionu Zapadnog Balkana 2018. godine ostaće da podrži vlasti u regionu u razvoju fer i efikasnih, punopravnih sistema za azil i migracije, u skladu sa međunarodnim standardima. U borbi protiv apatridije, UNHCR će nastaviti svoje napore da pomogne vlastima u jugoistočnoj Evropi da iskorijene ovu pojavu, nastavkom podrške u daljem razvoju odgovarajućih zakonodavnih okvira, u skladu s međunarodnim standardima i praksama u cilju postizanja potpunog iskorijenjivanja apatridije do 2024. godine. Konačno, u okviru zajedničkih napora da se pronađu održiva rješenja za ljude koji su bili prisilno raseljeni tokom sukoba devedesetih, UNHCR će naglasiti izgradnju strateških partnerstava sa državnim vlastima, međunarodnim partnerima, drugim UN agencijama i organizacijama civilnog društva (OCD), te da pruži stručne savjete i pomoć, i zagovara da ta pomoć stigne do onih kojima je najpotrebnija. U ovoj sferi ćemo i dalje podržavati izgradnju nacionalnih kapaciteta, od vlasti do civilnog društva, tako da oni mogu efikasno pružiti besplatnu pravnu pomoć osobama o kojima UNHCR brine.
ONASA: Šta mislite o ulozi i značaju nezavisnog novinarstva u BiH i koliko je ono bitno za razvoj demokratskog društva?
ERIKSSON: UNHCR-u je jako bitno da se u javnosti podiže svijest o pitanjima azila, apatridije i raseljenosti kao i o ljudima koji su pogođeni ovim problemima. Uloga nezavisnih medija u istinitom prenošenju naših stavova je jako bitna. (kraj)